20 ožu Aikido i oružje: konacni sud?

Rasprava oko toga treba li aikido uključivati vježbanje oružjem dugo je prisutna i često smo davali mjesto zastupnicima obiju strana ovog pitanja na stranicama Aikido Journal-a. Ja sam i promatrao i bio sudionik ovih rasprava pa bih volio istaknuti par stvari kojih se ne sjećam da sam vidio spomenute na drugim mjestima.

Prvo i osnovno, mislim da bi razumna početna točka bila ponovno sagledati gdje je Morihei Ueshiba stajao po pitanju oružja. Bez ulaženja u podužu povijesnu procjenu ovog pitanja, samo bih istaknuo par činjenica. Kao što smo dokumentirali iscrpno kroz zadnjih deset godina, glavnina tehničkog utjecaja na aikido je Dairo-ryu aikijujutsu. Ueshibin učitelj, Sokaku Takeda, bio je vrstan mačevalac i stručnjak za oružja koji je proveo mnoga od svojih formativnih godina proučavajući cijelu jednu lepezu oružja. Takeda je ostao na jujutsu [golorukim, u ovom smislu, op. prev.] tehnikama kao glavnom sastavnicom njegovog borbenog učenja u popustljivosti prema vremenima kad je nošenje mačeva bilo zakonom zabranjeno. Takedin bujutsu bio je sveobuhvatan po svojoj prirodi i nikako se ne može razmatrati kao ograničen samo na jujutsu tehnike. Daito-ryu tehnika izgrađena je na principima mača.

Druga činjenica: od 1942. pa bar sve do kraja 1950-ih, Morihei Ueshiba je proveo dobar dio vremena u svom seoskom dojo-u u Iwami eksperimentirajući s aiki ken-om i jo-om. Jedan od glavnih učenika tog vremena, Morihiro Saito, bio je svjedok ovom procesu iz prve ruke i sustav ovog učenja koje se zadržalo od tog nastojanja od strane utemeljitelja može se vidjeti u Saito Senseijevom aikidu danas.

Jedna od kritika koja se čuje protiv gornje primjedbe ide otprilike ovako: “O-Sensei je samo malo tapkao u području oružja i nikad nije stvarno izgradio ovaj aspekt vježbanja u gotovu disciplinu kao što je svoj taijutsu ili goloruke tehnike.” Problem s ovim gledištem je da vremenski razmak o kojem je riječ obuhvaća skoro dvadeset godina. Ovo bi sigurno bilo dovoljno vremena za vještog borca kao Ueshiba da ugradi takav sustav tehničkog znanja u svoje učenje. Sjetimo se, također, da je već od 1937. utemeljitelj poduzimao aktivne korake da se upozna s klasičnom vještinom temeljenom na oružju Kashima Shinto-ryu u svom Kobukan Dojo-u. Njegova se krvna prisega čak pojavljuje u upisnim dokumentima te škole!

Nadalje, istaknuo bih da mnogi od čestih tehničkih termina u aikidu dolaze iz kenjutsu-a. Riječi poput tegatana, shomenuchi, yokomenuchi i shihonage jasno odražavaju unutarnje poznavanje mačevanja. Jednako tako, jedna veća cjelina tehnika svojstvena aikidu, iriminage, temelji se na probijajućim i ulazećim pokretima s mačem. Zapravo, cijeli je koncept irimi ili ulaženja posuđen iz tehnike mačem.

Budimo jasni: proučavanje i prakticiranje oružja bila je dugoročna strast utemeljitelja. Oni koji bi tvrdili drugačije su ili neuki o povijesti aikida ili politički motivirani.

Povijesna je činjenica, međutim, da je utemeljitelj zabranio upotrebu ken-a i jo-a u Aikikai Hombu Dojo-u, OSIM za Saito Senseijeve satove. Činjenica koja puno otkriva, rekao bih! Treba li onda biti iznenađujuće da je današnji Hombu Dojo javno izjavio – mislim na javne komentare Dojo-cho-a Moriterua Ueshibe i 8. dana Masatakea Fujite – da vježbanje oružjem nije dio aikida?

Odgovor na pitanje uključuje li aikido vježbanje oružjem ovisi onda o definiciji autoriteta kojeg pitate. Ne postoji opće prihvaćeno slaganje oko toga što je aikido, bilo tehnički bilo filozofski. Štoviše, prosječni učenik gleda u svog neposrednog učitelja kao konačnog autoriteta o pitanju ovog umijeća. Čak ni neka organizacija ne može nametnuti svoje gledište o sadržaju vježbanja na razini pojedinačnog dojo-a osim ako nije voljna usvojiti i sprovesti silom neki kruti skup pravila. Takav pristup ozbiljno koči rast i utjecaj same grupe kao što se pokazalo više puta.

Kao ilustracija, unutar Aikikai Hombu organizacije – čiji službeni stav kao što smo vidjeli isključuje vježbanje oružjem – poznati učitelji kao Shoji Nishio, Nobuyoshi Tamura, Kazuo Chiba, Mitsunari Kanai i brojni drugi uključuju iaido u svoje učenje. Nikakav pokušaj nije učinjen da ih se spriječi u tome. Iz moje pozicije, cijela se rasprava svodi na semantičko cjepidlačenje. Nikad neće postojati zadovoljavajući odgovor na pitanje oružja i aikida koji je uvjerljiv svakome.

Svo raspravljanje u svijetu o vrlinama ili manama takvog vježbanja neće promijeniti ovu činjenicu. Oni čiji osobni učitelji zagovaraju vježbanje oružjem, ili koji nezavisno dođu do tog zaključka da je oružje važna dopuna taijutsu vježbanju, nastavit će prema svojim uvjerenjima. Oni koji su bili uvjereni da je vježbanje oružjem štetno ili neprimjereno njihovom napredovanju u taijutsu-u odbacit će u potpunosti oružje i usvojiti jedan skup predrasuda koji služi opravdavanju njihovog vjerovanja.

Je li ovo konačni sud o tom pitanju?* Sumnjam, ali se nadam da sam doprinio par novih gledišta toj raspravi.

* Radi se o igri riječi: 'the last word', idiom koji je bliži pojmovima 'konačni sud' ili 'zaključak' (kako je i naslovljen tekst) nego 'zadnja riječ', ako se doslovno prevede onda navodi čitatelja na drugo značenje: i dalje otvorene rasprave o kojoj će još biti riječi.

izvor: Stanley Pranin,“Aikido and Weapons: The Last Word?”, Aikido Journal #108, 1996
preveo: jn